Treca dimenzija je razumna dmenzija, dimenzija razmislanja. Cetvrta dimenzija je dimenzija bivanja. Ovdje se razgovara o ljubavi i casti, o miru i sreci ali rijetko kada se to provodi u djelo. Sve se vise napreduje. U cetvrtoj cemo dimenziji to i ciniti i pocinjemo shvacati da je rat besmislen i da pokoravanje nekoga je samo drugi oblik ubijanja samoga sebe. I zaista ova djeca vec to znaju.

“Na mojoj prvoj indigo radionici imali smo roditelje i djecu. Dolazili bi odgajatelji da se pobrinu za malisane, po jedan odgajatelj na cetvero djece. Poslije podne, donijeli bi djecu i roditelji su mogli gledati kako se sa njima radi i postavljati pitanja. Imali smo staru elektricnu pisacu masinu i stavili je na sredinu poda i sve nase male stvari oko nje. Nije bilo racunala a ovi malisani su djeca elektronike pa je jedno dijete sjedilo za pisacom masinom a druga su se djeca igrala. Bio je to nevjerojatno zadivljujuci eksperiment. Igrajuci se do njega bi doslo drugo dijete pa trece, sjelo i promatralo. Malisani su to prolazili kao da cekaju u redu, ali reda nije bilo.”

- Tocno, jer takva djeca ne cekaju u redu.

Stvarno je to istina a roditelji su to promatrali. Samo je jedno dijete od njih 15 otislo i sjelo u krilo roditelja. Ostali nisu uopce obracali paznju na njih.

- Koje je godine to bilo?

1984. godine. Ovi malisani …… sve sto traze je da ih se postuje kao djecu i da ih se tretira kao ljudska bica, ne praveci razliku između ostale djece i odraslih.

Indigo